Neki dan put me naveo preko Starog igrališta. Odavno već idem vanjskim obodom nekadašnjeg centra nekadašnjeg polugrada. Za one koji možda ne znaju, to je jedan kompleks zgrada različitih veličina i oblika koji je izgrađen negdje krajem osamdesetih, zaokružen nekako taman pred rat. Uredno zamišljen i struktuiran, izvorno s parkićima i zelenjem, dočekao je sudbinu koja mu vjerojatno nikad nije bila namijenjena.

Ime je dobio po starom nogometnom igralištu na kojem, u vrijeme kad sam ja stanovao tu u blizini, na tadašnjoj adresi Mahe Đikića 1, nisu više igrali ni Velež, a ni Zrinjski, dva glavna gradska kluba ovog i bivših vremena. Velež, tada jedini postojeći glavni, nije više igrao tu, jer je odavno preselio ne puno dalje, nekih pet stotina metara zapadnije, pod BB.

Zrinjski, koji je, rekli su nama mlađima kasnije, igrao tu do onog rata, postojao je tek u sjećanjima starijih i njihovim pričama iz davnina, koje će se, iz perspektive ranih osamdesetih, potpuno neočekivano, kao kakva pojava iz domena znanstvene fantastike, ponovno materijalizirati i s godinama pretvoriti u najtrofejniji klub u današnjoj Bosni i Hercegovini, dok će Velež nastaviti postojati daleko od nekadašnjih 500 metara bogate povijesti. No, ovo nije priča o ta dva kluba.

Lokomotiva napretka

Uglavnom, pamtim tu kroz maglu na Starom igralištu, kojeg su devedesetih mnogi iz Veležovog ispravljali u Zrinjskog, samo utakmice u kojima su tu domaći bili igrači Lokomotive, onih Šulentinih ptića u plavim bezličnim dresovima. Sjećam se ne baš previše jasno, ni jezgrovito, klasičnog nižerazrednog ambijenta, nekakvih jadnih tribina, još jadnijeg ostatka infrastrukture, kao i šljake umjesto trave.

Pamtim i skoro postavljanje one ograde, koja je sugerirala da se tu nešto ima graditi. Bješe to još i prije Olimpijade. Uskoro sam odselio na skroz drugi kraj grada, a kad sam se par godina kasnije prošetao tuda, zatekao sam potpuno novi ambijent – zgrade su već izvirale i išle u visinu, izgledale cool, stanovi doimali modernima i prostranima, a nakon nekoliko godina ispod su već vlasnici opremali prve kafiće i slične privatne objekte, kao simetričan odgovor na legendarne ugostiteljske bisere s druge strane Avenije.

Kad zažmirim i probam se sjetiti kako je staro igralište izgledalo u danima kad je potpuno zablistalo, vidim odsjaj umirućeg ljetnog dana na novim bijelim fasadama, sjenu zelenila koje silazi s Partizanskog groblja i vodi prema Bijelom brijegu, sve uvijeno u neki opipljiv optimizam s početka devedesetih, kojeg je donio miris skore tranzicije u bolje sutra, koje je već počelo pupati, dijelom kroz izborna obećanja s prvih demokratskih izbora, dijelom s vidljivih prvih zamaha privatne inicijative, kako se poduzetništvo privatluka tada kulturnije zvalo.

Dva žuta – crveni!

No, ne lezi vraže, bolje sutra uskoro će biti suspendirano na neko vrijeme, miris baruta, strave i užasa prekrio je grad i... Ma, uglavnom sve znate. Ili mislite da znate. Staro igralište od relativno mirno zamišljenog naselja iz svega, nakon svih tih godina i preteških događaja, na kraju je izašlo kao srce zabave i društvenog života zapadnog dijela grada. I načičkao se tu kafić do kafića, butici, saloni zabave, objekti brze hrane i slični oblici života. Iz dana u dan rasli su apetiti novopečenih gazda, zidalo se, isturalo prema pločnicima, širile terase, uguravale nove ideje.

Od jutra do sutra tu će se narednih godina odvijati većina društvenog života „ove strane“, često se prisjetim dupke punih kafića u sred radnog vremena, noćnih kruženja mase ljudi, mladih, malo manje mladih, čak i onih starijih, gužvi, graje i živosti. Danas bi mnogi ugostitelji „ubili“ za ondašnju posjetu u gluho doba dana, popodne oko pet. Ono što je danas mrtvilo, onda je bilo sasvim ugodno popunjeno.

Naravno, sjetim se i povremenih pucnjava, što pravih klanovskih obračuna, što pijanih izljeva gnjeva tek raspuštenih vojnika, kao i kalsičnih studentskih tuča oko djevojki. Tepali su Starom igralištu da je naš lokalni Las Vegas, njegovo svjetlo, doduše, jest bilo sjaj u tami, a njegova buka vjerojatno je budila u stanarima osjećaj bespomoćnosti i kletvu na usnama.

Štakori sa Starog

Bijah u cvijetu mladosti i Staro igralište bješe mi veliko i sjajno mjesto hodočašća, svakog dana u više navrata, ponekad čitav dan, od jutra do večeri i ranog jutra, onako u cugu, toliko da sam, pogledavši film "Mallrats" Kevina Smitha o onim tinejdžerima koji vazdan provode u prodajnom centru, baš nekako zaključio da sam, poput mnogih drugih, štakor, dripac sa Starog igrališta.

U ono poratno doba, Staro je bilo imitacija dolćevite, vječna najava onog boljeg sutra, mjesto na kojem su frcale ideje, ljudi i pobratimstva lica u svemiru. „Idemo na Staro“, „Vidjeh ih na Starom“ ili „Čekam te na Starom, sutra, u isto vrijeme“ bile su uobičajene koordinate života u vrijeme dok su mobitele od dva kilograma nosili samo odabrani. Neka lokalna verzija svjetskih okupljališta, naš lokalni miks La Ramble, Venice Beacha, njujorških klubova, beogradskih splavova i zagrebačke Tkalčićeve. Možda pretjerujem, ali meni je izgledalo tako.

Imali smo tu i sitne i krupnije dilere, ekipu koja u mraku ljubi i gubi, poljupce iza zida i izlete do obližnjeg Partizanskog, s kojeg si ponekad kužio taj noćni život pod nogama, čuo duboke basove aktualnih hitova i mješavinu stotina glasova. Kakav god da je bio, bio je to život. Najbolji za koji smo znali u to vrijeme.

Na rubu pameti

Rekoh, prođoh Starim igralištem, igrom slučaja, neki dan, Prođoh ne samo rubom, kao inače zadnjih desetak godina, možda i više, nego zađoh i unutrašnjim prstenom. Učinilo mi se da sam porastao u međuvremenu. Ili je Staro postalo manje? Propalo, uvuklo se u sebe, oronulo i nagrđeno, tko bi rekao da je to nekoć bio neizbježan dio grada. Onaj u kojem smo primali goste, častili se, provodili i tražili smisao postojanja. Onaj koji nas je poput noćne lampe privlačio k'o crne leptire. Ožiljci se jasno vide, mrlje poput staračkih pjega svuda su oku vidljive, zapuštenost poput dekubitusa odbija i najbolje raspoloženu dušu, a praznina izaziva bol negdje duboko unutra.

Ne vjerujem baš u duhove, ali siguran sam da bih ugledao kojeg, samo da sam duže ostao. Nekadašnji Las Vegas u kojem nisi mogao otvoriti kafić, a da ne radi, sad je samo nabacani skup demontiranih objekata, obrisa na fasadama njihovih bivših dimenzija i onoga što je još uvijek ostalo poput stranog tkiva na nekoć lijepo zamišljenom naselju.

Nekadašnji putokaz u bolje sutra danas je nijemi svjedok turbulentne i ne baš uspješne tranzicije, u kojoj su neki profitirali, a neki zauvijek zaglavili. U kojoj je život pobjegao u neke druge megalomanske projekte, koji čekaju svoju podvučenu crtu. Ako je u ono doba masa ljudi na Starom igralištu bila imitacija high lifea, danas je veoma opipljiv dokaz kako high life nije bio ništa drugo nego kratkotrajni šut i odvajanje od stvarnosti. Ali šut koji je jednostavno trebao. Jer nečija mladost nije mogla čekati.

Jer devedesete su bile godine...

Doba akvarijumski dograđenih kafića, PVC otvora, Technics pojačala, muzike s duplih deckova i prženih CD-a, prvih girosa, toplih sendviča i piva za koje smo mislili da, ako imaju njemačko ime, mora da su najbolja na svijetu. Vrijeme u kojem su se prve kladionice počele tiho pojavljivati umjesto butika…nakon čega su umjesto lutki u izloge ušli živi ljudi, a u kafićima sve više umjesto ljudi počeli sjediti zombiji.

I tako. Bilo je i gore, reći će netko, nije više tako strašno kao prije koju godinu, ali pukotine, razvaline i bljedilo bivših reklamnih natpisa govore više od svega. Staro je davno umrlo, a leš nitko nije sklonio. Prestaro da opet zablista, premlado da ga konzerviraju u spomenik jednom vremenu.

Krenuh lagano prema ulici, pa ću prema Brijegu. Pogledam gore prema Partizanskom, pa pomislih kako napuštam jedan devastirani spomenik, a gledam u drugi, također devastiran. I oba sunce kupa u njihovoj bjelini tek u sjećanju sve više rijetkih. Još nije proljeće, pa nema lišća, da bar malo skrije golotinju. Bivšeg boljeg sutra.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.